Confined mind
Electric tears are falling...
Dubok udisaj, osjetiš kako ti kisik ispunjava krv. Nanosekunda olakšanja. U bezimeno doba noći, na kišnom parkiralištu. Slika nikad nije bila tako vividna. Ta izolacija, odvojenost, separacija.
Nalazimo se u svijetu koji ne poznajemo, ograđeni zidovima riječi. Štoviše, na jedan pomalo autodestruktivan način, ne poznajemo niti sami sebe. Ipak, nalazim neopisivu potrebu da pokušam...
...fall like rain
Biti čovjek je stanje uma, jer se iza uma nalaze gotovo bezlične marionete, nesposobne za održavanje nečega što „romantičari“ katkad nazovu život. Sloboda uvjetuje ograničenost, zvuči nemoguće? Jednostavno je, nikad ne znaš koliko si ograničen ako ne znaš koliko si slobodan. Istovremeno, ograničenost uvjetuje slobodu. Krug se zatvara, slagalica se pokazuje kao ne tako teška. Već je jednostavnije povući paralele, odabrati odgovore koji se nameću, poput slova koja ostanu neoznačena kada gubiš vrijeme osmosmjerkom. Beskrajno klupko konfuzije između dva entiteta, neminovna neopisivost. Kamo da idem dalje od ovoga? Zora sviće, a meni se još ne spava. Figurativno, ne želim više spavati.
And when the morning breaks...
Mokra jakna postaje sve težom, ali poput kakvog ekstremofila tako neometano obitavam u ovim uvjetima. Dok mnogi spavaju, možda sanjaju, možda se ni nekima od njih ne žuri dočekati sutrašnji dan. Trenutak je gotovo zamrznut u mojoj glavi, priča mi svoje priče, daje različite naglaske na različite aspekte svoje cjeline. Usađuje inspiraciju, crta, vuče jasne linije elektronskim impulsima. Kapi nesmiljeno udaraju, čujem gotovo svaku od njih, a svaka od njih je kraj jednog perioda. Poput smrti? Kiša pere ovaj grad, ispire ionako ispran svijet, tako sterilan od mirisa. Svatko sa pola grama mozga bi se zapitao: „Pa kog vraga ja radim ovdje, sada?“. Skinut od svega što bih trebao biti, stojim ovdje, ono što jesam.
I know. I know. I know.
Nobody foolin'
Nisam siguran kome se točno obraćam. Ipak znam jedno. Imam pravo znati. Mi smo bolest, zar ne? Sami smo rekli da cilj opravdava sredstvo. Život opravdava smrt, postojanje opravdava destrukciju, zdravlje opravdava trovanje, luksuz opravdava deprivaciju...
Opravdanje imamo za sve, a nije najgora bolest ona za koju nema lijeka, već ona za koju nema uzroka.
Living on past mistakes
You try. You try. you try.
You'll never change it
11.01.2012. | 03:12 | 9 K | P | # | ^
Sretna nova godina!!!
Neka vam nova godina bude dodatan poticaj za promjene koje previše odgađate.
01.01.2012. | 16:25 | 8 K | P | # | ^
Multiverzum u mojoj glavi
Hell(o)
(t)here
Isprike za podulje odsustvo sa bloga, međutim, imao sam nekih problema sa računalom. Čak je u opasnost došao i folder sa svim postovima koje sam napisao, ali i gdje se nalazi velik broj nedovršenih postova. Ovaj post sam počeo pisati sredinom studenoga, i baš me zanima kako će završiti.
Snovi, ne znam dokazuju li da li ja postojim na ovome svijetu. Ali dokazuju da moj um postoji, negdje.
Remember. There is no spoon.
Ma zamisli da je sve ovo samo laž. Ili je to ipak suviše teška riječ. Laž ima mnogo komponenti, ona sadrži sebičnost, podcjenjivanje, rijetko malo dobre namjere i često samo zrno istine.
Istina, ustajali smrad istine, duboko u porama ovog svijeta. Vješto se krije od nas, katkad je čak izbjegavamo, istina nikad od nas nije napravila nešto što u principu jesmo. Jer, svaki postupak je ireverzibilan, a mi, mi si ne možemo priuštiti da razmišljamo o postupcima možebitno uvjetovanima znanjem istine. Jednostavno nemamo vremena. Um čovjeka je fronta čiji se ožiljci rapidno i konstantno mijenjaju, katkad je tako bučno ondje. Ali ponekad, ponekad ne čuješ ništa osim vlastitih otkucaja srca.
Tiho, tiše neodređen krik odjekuje kroz vakuum. Zamisli da postoji netko u drugoj dimenziji, i tako jako želi da ga čujemo. Želi reći, upozoriti, plakati. Ali tako je neopisivo daleko, iza nevidljive barijere određene ipak donekle limitiranim načinom razmišljanja. Što živi uvijek u sjeni i tako se vješto krije od svjetla? Kakav život u takvom svijetu opstaje? Koja nas sve čuda u beskraju očekuju, a mi ih nismo u stanju ni zamisliti. Sva ta pitanja, a i mnoga druga krije samo moj prozor. Reci, kakva pitanja postavlja tvoj?
Kuća i dom. Kako ekvivalent može istovremeno biti sušna suprotnost? Kako mrak stane u jedan dan? Kako nastaje ta difuzija u faktore koji očito dokazuju da suprotnost dopušta kompatibilnost. Upravo tu negdje vidim nevidljiv zakon na djelu. Vidim nas kako funkcioniramo na taj način već tisućama godina, a naše shvaćanje stvari oko nas se pokazuje nebitnim.
Moj bože, zar objašnjavam onima koji ne shvaćaju? Razmišljam. Da li razumiješ? Jer vidim svjetlost. Jarku poput prve svijetlost koja je prošla prvom šarenicom u povijesti ovog planeta. Ne izvlačim se uzalud digresijom. No dobro su govorili stari, neznanje je blagoslov. Stoga je laž odgovor na svako pitanje, a istina solucija za tek poneku situaciju. Upravo zato se lažemo, sladimo otrovom tako pitkim i zadovoljavajućim. Ljudski um je nerijetko rastrgan i kontradiktoran, povremeno izgubljen i gotovo nikad u pravu.
22.12.2011. | 02:34 | 0 K | P | # | ^
Comprehend
Sve više imam osjećaj da se nekako uvijek vraćam u svijet bloga. Moguće je da me čak hvata neki tip nostalgije za vremenom kada je blog bio fenomen. Iako blog možda i nije bio za svakoga, gotovo svatko je imao blog. Jednom davno, prije kakvih 4-5 godina obećao sam sebi da će ovaj blog postojati dok god budem imao što reći. To obećanje ne namjeravam prekršiti, barem ne uskoro. Moji postovi su postali sve rjeđi, to bih djelomice pripisao razvoju mene kao osobe. Naime, kad sam počeo pisati i uređivati ovaj blog bio sam klinac od 16 godina. Mnogo toga se mijenjalo s vremenom, ali mogu reći da sam ostao na neki način isti. Dojma sam da se neki moji stavovi nisu promijenili. Iz tog aspekta smatram kako vrijeme nije potraćeno, barem što se identiteta tiče. S druge strane, toliko toga više nije isto.
Kada bih bio dovoljno lud da seciram sebe kao osobu i rastavim svoj karakter na dijelove, jednostavno nema šanse da bi ih više ikad stavio natrag. Shvatio bih kako dijelovi više ne odgovaraju. Jer vidim kako je velik broj mojih iskustava definirao mene u ono što jesam. Sad su ta iskustva poput jučerašnje kiše, samo tragovi ostaju. Teško da ću mnoga od njih ikad više proživjeti, jer miris više nikad neće biti isto. Objektivizacija uma što mi tako slabo ide, uzaludna poput snova, poput buđenja ujutro. Djelomičnom analogijom pokušavam relativizirati faktore, ono što je gotovo crno-bijelo u svijetu prepunom boja.
Čega se najviše bojiš? Svatko od nas ima neki strah, zakopan negdje duboko unutar naše podsvijesti. Vjerujem kako nitko ne želi biti beskoristan, zar ne? beskoristan poput malenog kamena kojeg šutam dok držim ruke u džepovima. Nije stvar u svrsi, stvar je u ispunjavanju te svrhe. Neke riječi jednostavno trebaju vječnost da se izgovore. No prođe i taj dio sekunde prije ili kasnije. Što onda? Kamo ići kada stigneš nigdje?
Kako prikriti onaj glupi osjećaj kada stojiš nigdje i imaš ništa? Humorom? Sarkazmom? Cinizmom?
Postoji jedna riječ, pojam. Ne želim je izgovoriti, držim kako sam iznad nje, kako je sve što sam ja mnogo teže definirati. Ne želim oklijevati, nikako. No ja to radim, ne štedim vrijeme, jer pojam o vremenu je tako relativan. Rijetko, rijetko definiram vrijeme. Činjenice mogu biti neviđeno hladnokrvne. Vozim auto, prolazim kraj mase ljudi,i znam. Nitko od njih nikad neće biti ni sličan tebi, na kraju, nitko od njih nije ti. Dolazim kući, želim spavati.
Auti u pozadini me sedativitziraju, no ne daju mi spavati. Šum motora, gume na bešćutno hladnom asfaltu, crtaju mojim očima farove. Njihove jednokratne slike što postoje samo na kratak dio sekunde, u čitavoj vječnosti u kojoj smo izgubljeni. Fascinantno koliko su nebitna, ta instant-umjetnička djela. Još gore, njihov ekvivalent smo mi, jer što smo mi no lom svjetla pod određenim kutem na trenutak u lošem danu našeg svemira.
I hope you comprehend.
31.10.2011. | 22:26 | 5 K | P | # | ^
Meandering..
Volim kada se ukaže nova prilika da se isključim. Volim kad stavim slušalice u uši. Volim način na koji moj um funkcionira kada svira ta jedna pjesma. Ocrtava jednu novu sliku, rapidno mijenja nijanse boja, teksture, zatvorenih očiju gledam nešto novo. Limitirani smo našim spoznajama, naše granice počivaju samo na onome što razumijemo (ili barem mislimo da razumijemo). No ja ne moram izmisliti novu sliku, niti stvoriti teksturu da bih je dotaknuo. Ljepota je u tome što ne znaš, a prokletstvo u tome što ti je znanje samo milimetar dalje od dohvata ruke. Moć spoznaje otključava prolaz u stvari koje prije nisi mogao niti sanjati. Jer, i u rađanju ideje postoje parametri, drevni algoritmi koje ne razumijemo. Svejedno, nakon dugo vremena sanjam.
Distanciranje, fenomenalan alat koji rado primjenjujem. Iz razloga što se relativno lako zasitim. Iz razloga što mi to koristi. Iz razloga što me to čini sretni(ji)m. Iz razloga što to mogu. Nikad nije ni bilo potrebno da drugi razumiju, zato rado perem ruke od ljudi. Barem onoj mjeri koliko voda može oprati ruke. Nedavno sam pročitao knjigu stanovitog ruskog psihologa i matematičara o evoluciji čovjekove svijesti. Među prvim stavkama je rekao kako smo svi mi ljudi zapravo strojevi koji rade na nekim defaultnim postavkama. Svijest, ili barem jedna od vrsta svijesti, takozvana apsolutna svijest je stanje u kojem se čovjek gotovo nikada ne nalazi. To je neobično, jer svaka zdrava osoba rođena na ovome planetu je i više no sposobna da bude u apsolutnom stanju svijesti svaki trenutak budnog stanja. Zašto tome onda nije tako? Ključna riječ je evolucija, odnosno put koji mi još moramo prijeći.
Upravo razmišljanje o svijesti te čini relativno svjesnom osobom. Možda dovoljno svjesnom da se zapitaš; Kako bi strojevi stvorili umjetnost, glazbu ili humor? Pitanja sustižu jedno drugo poput valova uzburkanog jezera znanja. Malenog jezera, u naizgled beskonačnom svemiru. Neopisivo, bilo bi neopisivo znati apsolutno sve. Nemoguće, bilo bi nemoguće zadržati zdrav razum.
Poslušaj onaj stari savjet znanstvenika, primjeni globalno na lokalno. Pronađi paralele, stavi sve u prave proporcije i gledaj. Čuda ovog svemira su među nama, fizika, kemija, biologija i matematika. Najprofinjeniji segmenti tkanine svemira, meni osobno najodbojnija područja znanosti, oni čine prirodu. Priroda je, u konačnici, umjetnost u svome najvišem obliku. Upravo iz razloga što objedinjava sve elemente.
Volim kada vidim stvari koje prije nisam vidio. Volim kako 12 tonova čini glazbu. Volim način na koji mi um funkcionira kada čujem tu glazbu.
07.09.2011. | 22:26 | 4 K | P | # | ^
Rebirth Day
Spava, već dugo, negdje duboko. Nazire se gotovo jedan životni vijek, tek kao pokret negdje u magli. Nejasna slika, riječ koja još ne postoji. Vrijeme je za neznatan pomak. Zora , rađanje nove misli. Beskrajna, uspavana jednadžba snova jednostavno će zakazati. Postat će tek kamen kojeg očekuje kilometrima dug pad iz bezdana u nepoznato. Koliko hrabrosti i vjere moraš imati da čitav život hodaš zatvorenih očiju i pritom se ne bojiš da ćeš udariti u zid?
Vjerojatno mnogo manje no što očekujem, no ipak više no što mogu zamisliti.
Upijam svaki trenutak, iskrivljenim spektrom pokušavam analizirati svaki detalj. Smatram da premalo znamo, dakako, nemoguće je definirati apsolutno svaki aspekt ovog svemira. Svejedno, možda je upravo ovdje ljepota svjesnosti. Na margini života, u dvosmislenoj zanemarenosti. Zaista, ima li smisla uopće bježati u naručje limitiranog pokušaja objašnjenja ukoliko i sam misticizam nepoznanica niti najmanje ne škodi?
Zašto uopće razmišljati o tome? Razmišljati je zdravo, a ograničen si onoliko koliko vidiš, ili još bolje, ne vidiš granice.
Glavna i jedina istina je da uvijek moraš ići dalje. Na osnovu prethodnih iskustava uz nastojanje da anticipiraš ono što te čeka. Poanta je u tome što ne možeš znati što te čeka. Realizam može biti opojan, baš kao i monokromatske misli u kojima se tako lako utopiti. Koliko je dovoljno samo željeti nešto? U praksi to često može biti samo propali slučaj, ali shvatiš li to kao rađanje svojevrsne težnje, imaš priliku da učiniš nešto. Gledanje u pravom smijeru može biti 50% poznavanja puta. Želja nije predmet koji ostaviš na nekoj polici i gledaš je ostatak života. Ne, planiraj poteze na način u kojem ostavljaš dovoljno komforne zone da uživaš u svijetu oko sebe. Ali, gledaj u oči vlastitom izazovu koji stavljaš ispred sebe. Lako je zalutati, pogotovo ako ne znaš kamo ideš. Koliko se često uhvatiš u borbi sa samim sobom? Jer ono racionalno što tvrdiš je tako kontradiktorno sa onim što želiš reći.
Always the summers are slipping away
Find me a way for making it stay
Stav, lijek i rak rana. Možda je uteg, a možda i karta za bijeg. Bijeli šum otuđenosti unutar prostorije izvan karaktera. Prigušenost melankoličnog sivila skriva ožiljke načinjene oštrim i jasnim zvukom. Odluka je najteža riječ na svijetu, katkad je lakše napraviti dva koraka unatrag nego jedan naprijed. Ono što činim je korak u stranu, vjerojatno. Kontempliram sve dok me ne prođe, ili dok jednostavno ne bude gotovo. Reći ću ništa, jer um uvijek ima različito viđenje.
When I hear the engine pass
I'm kissing you wide
The hissing subsides
I'm in luck
Zauvijek je isto kao i nikada.
When the evening reaches here
You're tying me up
I'm dying of love
It's OK
[btw. 5. kolovoza je bilo točno pet godina od prvog posta na ovom blogu]
09.08.2011. | 17:49 | 4 K | P | # | ^
Paint me your face
This is what you want
This is what you get
Dugi, pomalo umorni koraci vode me kući, ili me udaljavaju od doma. Katkad jednostavno ne znam. Možda je to samo okrutna nuspojava pomalo ekscentrične primisli koja me prati od ranog djetinjstva. I ja sam godinama mislio da ne pripadam u mjesto gdje sam se rodio. Hodam već potrošenim koracima, putem koji mi je još uvijek stran, ali nimalo nov. Poznat lik, silueta iz snova, kao da mi se ukazuje dok me opija miris sumraka i gotovo zanemariva vlaga rose. Tada shvatim da pripadam upravo ovdje, dočim postoji i najmanja veza kojom se držim za ovaj maleni svemir omeđen zidovma satkanim od snova, ili manjka istih, ne znam...
Is this ...now?
Dobar dan, upoznaj sebe. Čak da imaš svo vrijeme ovoga svijeta, možeš li nacrtati vlastito lice? Opiši mi šarenicu tvojeg oka. Prepoznaj vlastiti otisak u moru drugih. Vidiš li uopće sebe u prostoriji punoj ogledala? Kakav je osjećaj biti ti? Hoćeš li ikad imati odgovor na to pitanje? Toliko nastojim ući u tuđe misli, samo da se na tren makneM od vlastitih, jer niti tablete, niti ovo kilometarsko koračanje u krug više ne polučuju rezultate kao prije. Moj sistem prestaje raditi, nauštrb ekspresije, odnosno, potrebe za istom. Istom, ali i potpuno različitom. Različitom, u svakom smislu. Smisao, ono što katkad nedostaje. Nedostaje toliko faktora. Faktori, sačinjavaju slagalicu. Slagalica, bez nekoliko dijelova. Dio, segment esencije. Esencija, možda samo riječ. Riječ, koju se bojim izgovoriti.
Someone to count on
In a world ever changing
Dirljivi znak nepažnje, pogled uperen ka zvijezdama. Rezoniranje onih koraka iz prvog odlomka, gubim ritam kojim dišem, samo da uhvatim ritam u kojem živim. Još uvijek tražim ono što sam već našao, tako nepobitno i nerealno, smisleno i izgubljeno. Još jedno ljeto. Ponovno se neke posebne boje vežu uz poznate melodije, tjeraju te da zapališ novu vatru, samo da još jednom osjetiš miris dima.
This is what you want
This is what you get
Kako se čovjeku dogodi da zaglavi u blatu na mjestu gdje dugo nije bilo kiše? Ne možeš bježati, čak da i imaš kamo. Mjesto, daleko od očiju koje tako lako osuđuju, a tako teško rasuđuju. Daleko od te bezbroj puta opjevane "civilizacije". Drugi ljudi nisu bitni, ali smetaju.
I walk the line
Čovjek se ne mijenja. Njegov karakter, poput rijeke, meandrira, grana se. Rijeka se mijenja, ali zauvijek ostaje rijeka, i zauvijek nastavlja teći...
I don't cross the line.
13.07.2011. | 10:26 | 5 K | P | # | ^
Hunter gets captured by The Game
Running forward
Kratak trzaj, šibica struže o hrapavu površinu. Trenje. Miris sumpora i fosfora u dimu. Malen plamen, umočen u jezero tame stvara maleni univerzum. Igra može početi.
Falling back
Everyday brings change ...svaki dan razmišljam
And the world puts on a new face ...katkad me novi dan iznenadi
Sudden things rearrange ...često neugodno
And this whole world seems like a new place ...no katkad me fascinira
Looking outward
Možda izgleda kao da podcjenjujem sve ako to uspoređujem sa igrom. Ali ako napraviš korak unatrag i spustiš stvari na neku gotovo ironičnu razinu, mi se samo igramo života. Možda čak znanost ima određene termine kojima je moguće objasniti određene postupke. Radi li se tu o nekim kemikalijama u mozgu, ili nečemu što uopće ne možemo razumjeti, čak nije toliko niti bitno. Sama ideja koju si zacrtamo i naša tvrdoglavost da je slijedimo je razlog zašto smo ovdje. Od vlastite podsvjesti ne možeš pobjeći. Zato nema smisla bježati..
Reaching in
Secretly I've been tailing you
Like a fox that prays on a rabbitt
Had to get you and so I knew
I had to learn your ways and habits
Leaning over
Misao, rođenje instinkta, tamo negdje davno prije postanka same svijesti. Ne znam kako, ali znam što si, u potpunosti razumijem. Neobično, jer ne vjerujem u kompatibilnost među onima koji imaju vlastita mišljenja. Možda je upravo to ono što je ja u meni tako kompulzivno tražilo.
Crawling up
You were "the catch" that I was after
Losing my place
Pokušavam razumjeti svaki pokret, no negdje u sebi osjećam kao da sam ga proživio, kao neki genetski deja vu, ono nešto usađeno duboko u tipu osobe kao takve. Sve ovo zvuči tako suludo smiješno, a tako poznato..
Only to
Nešto nije u redu. Nisam li ja onaj koji počinje ovu "igru"? Zašto sam ja onaj koji, uvjetno rečeno, ne zna pravila? Bez najmanje mane u koracima, plan se činio tako postojan. Činim li nešto pogrešno? Nema veze. Ne sumnjam, jer.. da ne vidim upravo ono što vidim, odavno bih prestao igrati.
Find I've come full circle
Katkad čovjek baš treba biti genijalan da vidi očito, unatoč zakonitostima logike nelogičnih ljudi. Samo jedan korak i znaš, nema mjesta za pogrešku. Svejedno, osjećam se tako pročitan, gotovo uhvaćen u zamci koju sam postavio. Znaš onaj osjećaj koji imaš kada i zatvorenih očiju znaš da si u zatvorenoj prostoriji, a ne u nekom praznom, otvorenom prostoru? Jednostavno znaš. Jer nalaziš se s one strane one stvari i mržnje, želje i straha, ali ne zaboravljaš, jer svi mi u neku ruku razumijemo kako sve navedene emocije upravljaju svijetom čiji smo mi članovi, ili se donekle tako osjećamo. Mi smo u igri bogova, čija pravila moramo učiti usput. Problem, hah problem... tako univerzalna riječ za tako mnogo međusobno nepovezanih stvari. Problem je što sve traje samo određeno dugo i kratko, možda se čini kao vječnost, ali zapravo uopće ne izgleda kao da je ikad i postojalo.
Šibica postaje zvijezda kratkog vijeka..
Plamen olako potroši vlastito gorivo, usiše nešto kisika te izgori..
Ostavivši iza sebe samo potencijal sa određenim stupnjem iskorištenosti..
Zapravo, ostavlja iza sebe hladne riječi koje tako loše pokušavaju opisati jedan kratak proces koji bi netko čak okarakterizirao kao život.
17.06.2011. | 22:26 | 7 K | P | # | ^
Prelude to The Game
06.06.2011. | 23:25 | 0 K | P | # | ^
Wait for Sleep
Part I: Intro
Često se uhvatim da čitam neki stari post. U nekima od njih sam se uspio bolje izraziti, u nekima nešto lošije. Svejedno, svaka od tih riječi je imala svoju notu. S druge strane, svaka od njih je bila možda samo malo neprecizna. Nije uputno gledati unatrag, svejedno, često pogriješiš u situaciji kakvu si već doživio. Stvarno sam loš u rezimiranju nečega prema čemu sam sve samo ne objektivan. Riječi koje pišem, i koje ću napisati su na neki način beznačajne, ali isto tako znače sve u nekoj sferi razmišljanja. Kako je uopće išla ona pjesma?
"We have just one world
But we live in different ones" – Mark Knopfler
Part II: Excuses
Znaš sve one glupe fraze koje si zamišljaš u glavi te ih interpretiraš kao moguće reakcije ljudi na tvoj postupak? Zamisli da ne postoje? Znači li to da postupaš ispravno? Zaista, što ako činjenice lažu? Nisam siguran da znaMo dovoljno o ovom svijetu da bismo uopće mogli generalizirati, a još manje davati konkretne pretpostavke. Moj najdraži otrove, zar ne shvaćaš da si samo riječ? Svaka od tih "riječi" sputava te više no što ti daje prostora za izražavanje. Ne postoji savršen jezik, odnosno, ne postoji još. Ne dok ne nađemo sve riječi za ono što želimo. Mislim da smo mi osuđeni na vječnu porugu riječi koje smo sami izmislili. Iskreno, nije lako bježati kada ne znaš kamo bježiš. Još gore je kada ne znaš od čega bježiš, ali nepoznato je tako teško pojmljivo. Ne mogu znati što upravo gledaš, još manje što vidiš u tome. No miris mističnoga je sladak, katkad ne želiš odgovor, barem ne još. Baš kao što nekad ne želiš kišobran usred tople ljetne kiše. To može postati tako adiktivno. Koliko je lako pronalaziti izlike za nešto u čemu uživaš? Teško to shvaćam zbog nečega u meni što jednostavno nije u redu. Možda je istina upravo u univerzalnom zakonu akcije i reakcije. Jer, ljudi ne reagiraju na ljubav, ljudi reagiraju na akciju. Odnosno, nemoguće je uspješno projicirati ono što se nalazi iza tvojih očiju osim ako to ne kažeš na neki način. Savršeno razumijem osobu koja to jednostavno ne želi reći. Sladak okus gorčine. To je tako ugodna noćna mora, ne mogu dočekati da se onamo vratim.
In with the ashes
Or up with the smoke from the fire
With wings up in heaven
Or here, lying in bed
Palm of her hand to my head
Now and forever curled in my heart
And the heart of the world
Interlude: Osteosynthesis, What a Mindfuck
30.9.2009.
Part III: Defences Down
Iz dana u dan čvor biva sve više i više zapetljanim. Pritisak u meni eksponencijalno raste, u ovoj pat-poziciji. Znam, doći će trenutak kada morati stati spuštenog garda, sa povjerenjem djeteta, bez obzira na sve. Riječi će postati nemjerljivo važnima, jer ću dobiti ono što će moj um interpretirati kao svrhu.
Čemu uopće čovjek teži? Često si postavim ovo pitanje. Odgovor, točnije, odgovori postoje. Svi su oni podjednako točni i pogrešni, u biti, relativni. Možda težimo savršenstvu, ka zvijezdama. S vremenom sam shvatio da je to pitanje postalo irelevantno. Nametnulo se novo pitanje. Vodi li sve ovo onomu čemu težimo?
...možda nam samo treba miran san.
28.05.2011. | 22:26 | 12 K | P | # | ^
Disorder
Katkad čovjek jednostavno mora pričati. Bez namjere, cilja, svrhe i smisla. Lakše zaboraviš ono što si ponoviš još jednom na glas. Vjerojatno neka instinktivna memorija mišića, dovodi do spontane reakcije. Toliko suptilne da je ne možeš kontrolirati. Ali osoba u tebi mora imati kontrolu da učini pravu stvar. A snovi, oni će zauvijek biti tu da preispitujemo vlastite odluke. Žališ, jer nije tvoja krivnja. Žališ, jer ne možeš mijenjati ljude, iako je možda tako i najbolje. Ja žalim, jer nije moglo drukčije. Pretpostavljam da svaka situacija ima određen broj solucija. Nekad ih je gotovo beskonačno mnogo, nekad ih vidiš sve i ne želiš niti jednu. Malo žalim zato što ne kažem pravu riječ u pravo vrijeme. Neopisivo mrzim što za određene stvari nemamo termina za izražavanje, znanstveno gledano, socijalno gledano. Iz perspektive čovjeka u ulozi koju ne zna kako igrati. Ništa ne može jednostavno mirovati. Ja ili nemam alata, ili znanja, ili volje da upravljam okolnostima na svoju ruku. Želim najkraći mogući put odavde, čak me ne zanima ni zašto sam ovdje. U stanju perfektnog disbalansa, moj yang nikako ne nalazi svoj yin. Gotovo kao da gledaš odraz u ogledalu, kroz ogledalo. Identične slike, ali svaka postoji za sebe. I samo su malo udaljene jedna od druge. Možda bih rado samo polako nestao, ali onda me netko povuče za rukav, a ja ne volim kada me zadržavaju, ja žurim nigdje, samo da mogu raditi svoje ništa. Samoodrživo, savršeno sebično stanje uma u petlji stajališta koja se bešavno međusobno vežu. Koliko možeš biti svjestan toga? No, čak ako i jesi svjestan, želiš li zaista napustiti mikrodistopiju u čije se nepostojeće zidove stalno zabijaš?
C'mon, let me in..
Prstima zapetljanim u kosi, ne vidiš razlog zašto se puls ne smiruje? Tjeskoba inducirana viškom stvarnosti, zašto jednostavno ne mogu zaspati čim to poželim? Onda tren poslije, više ne znam jesam li budan, više ne znam gdje se nalazim. Razmišljam o osobama s kojima zaista imam različite razine interakcije. Ljudi, iskustva sa ljudima. Stvarno sam sit, sva nepisana pravila u međuljudskim odnosima ...operem zube, ali odvratan okus uvijek ostaje. Tražm put iz ovog stanja. Iz ovog predoziranja entitetima koji sami sebe nisu svjesni. Svijest mi polako kopni, nasumično sam naišao na jednu posebnu misao. Možda je put zapravo osoba...
Još jedan korak
Možda je otrov upravo bio lijek. Mislim da sam prošlom rečenicom zaista pronašao drugi kut gledanja. Jesam li, kojim slučajem, na tragu nečega? Što ako mi živimo samo da bi se trovali? Upravo ono što me najviše pojelo je upravo ono što me tjera korak dalje. Zar se mi saMo podsvjesno klanjamo pravilima održivog razvoja kako bi nastavili to trovanje? Pa to je nečuveno, a istovremeno briljantno. No na stranu sa mojim konvikcijama, nisam jednom bio u krivu.
Sweet soul sister
Najbolji savjet koji mogu dati nekome je da nađe onu jednu pozitivnu stvar u životu i eksploatira je dok više ne ide. Nikad nemoj fokus raditi na mane, njih će uvijek biti. Pokušaj prenaglasiti ono pozitivno. Tu jednu misao. Nemoj pokušati, učini to. Kanaliziraj svu moguću koncentraciju kroz tu jednu misao, analiziraj jednu sliku do najsitnijih detalja. Možda imaš još informacija ...Sjećaš li se dodira? Tkanina ili koža? ...Ili mirisa? Slatko ili jako? Vidiš li kako se slika, ta jedna misao, grana u bezbroj drugih. Zapravo upravo onoliko koliko ih tvoj mozak može pojmiti, dakle, mnogo više no što ih ljudska svijest može pojmiti. Jedino tako ja mogu zaspati.
I come to you defences down
With the trust of a child
09.05.2011. | 22:26 | 10 K | P | # | ^
Déja vu: meaningless and forgettable...
Summer don't know me no more
eager man thats all...
Kraj još jednoga ljeta. Ljeta su se promijenila, a i ja s njima...
Hahahaha smijeh.
Smiješno?
Riječ?
Razgovor.
Nerazumijevanje.
Razočaranje?
Da.
I know Lord, you just died. -ništa više, ništa manje.
Šetnja noću nekom hladnom ulicom. Samo želim doći kući, zaspati i zaboraviti ovaj dan. Nije bilo ništa strašno, ali još strašnije -nije bilo ništa vrijedno sjećanja. Prolazim, netko sjedi... prolazim.
Samo sam bacio oko, čuo pijani smijeh. Nisam niti zastao. Sjetim se tih lica. Upoznao sam ih jednom. No valjda se previše stvari mora dogoditi samo kada smo pijani, kada smo s druge strane slušalice, s druge strane nekog drugog ekrana i sasvim pogrešne tipkovnice.
Gdje je otišao svijet. Gdje su ta mitska vremena o kojima stalno slušamo? Gdje su dani kada smo razgovarali riječima, očima? Nekoć si mogao reći riječ, dvije, napisati pjesmu ma kako ona loša bila. Nikada i nije bila stvar u rimi. Sada kao da više to nije dovoljno.
Znaš...
Ne znam!
Svi čekamo ispunjenje svojih nevjerojatnih želja koje zapravo i nismo zaželjeli.
Zamisli savršenstvo.
Ne mogu.
Ništa je ipak nešto, a i nikada je ipak nekad. Nekad je teorija nekome samo naklapanje... nekad je pjesma sprdnja, a riječ samo pogreška.
Pričaš gluposti.
Ma daj?
Ne razumiješ?
Ne!
Nisam ni očekivao.
Ne trebam biti vidovit da bih maštao niti maštovit da vidim budućnost. Boli me ona stvar za izračune i vjerojatnosti. Život nije kladionica pa da pogađaš koeficijente. Bilo bi prejednostavno.
I saw that day,
Lost my mind
Lord, I'm fine
maybe in time
You'll want to be mine
Ali taj dan nikad ne dolazi. Čini se kako ne postoji dovoljno intenzivan monolog da ga čudesno prizove. Pogledaš ljude oko sebe, pogledaš nebo iznad... shvaćaš li da treba prestati razmišljati o tome kako nisi luzer?
Pa što ako i jesi/jesam.
Svijet će ići dalje.
Ali život će ti biti sranje.
Velika stvar! Kao da će se nešto promijeniti.
Život i je sranje, nema rasprave o tome. Pogledaj to nebo. Zaboravljaš da iza tih crnih oblaka još uvijek stoji sunce. SaMo što oblaci imaju neobičnu naviku skrivati ga u vrijeme kada nam se čini da o njemu sve ovisi.
Stvar percepcije?
Definitivno!
Vrata percepcije su otvorena - reče jednom divan čovjek imenom James Morrison.
Zamisli da te netko samo gurne...
Come crashing in
Into my little world
Da, moj svijet. Ona prozirna soba koja se nalazi oko nas. Ali ona je ovdje. Njeni stakleni zidovi uglavnom priječe buku vanjskog svijeta. Da nije tako poludjeli bismo, nema dvojbe.
Can't you understand?
Oh my little girl...
Čuješ li tišinu? Možda je tek sada shvaćaš. Uživaj!
All I ever wanted
All I ever needed
Is here in my arms
Words are very unnecessary
They can only do harm
U mojem svijetu nema riječi. Samo ritam i melodija. Osjetiš li svoj puls, čuješ li me kako dišem? Melodija misli, harmonija mirisa i dodira... trebam li više? ...osim tebe.
Vows are spoken
To be broken
Feelings are intense
Words are trivial
Pleasures remain
So does the pain
Words are meaningless
And forgettable
Istina, zavjeti su tu jer će biti prekršeni. Oni su ovdje zbog vremena koje će se dogoditi prije toga.
Što osjećaš, ne možeš opisati riječima. Ali nikada ne zaboravi! Bol ostaje baš kao i zadovoljstvo.
A riječi... riječi su bile i ostale beznačajne i zaboravljive...
__________________________22.9.2008.
Post koji sam napisao i objavio prije više od tri i pol godine. Nisam ostao bez texta. Ima se tu još mnogo toga reći. Ali ove riječi gore se dobro drže na testu vremena. Još uvijek ih mogu primjeniti. Zato je ovo déja vu -već viđeno.
30.04.2011. | 18:01 | 4 K | P | # | ^
Lost in slow motion
Was many years ago that I left home and came this way
I was a young man, full of hope and dreams
Trenutak zaustavljen u vremenu. Gotovo paraliziran, gledam u pod. Glas se širi, razbija i nestaje u daljini. Osjećam se kao da gorim. Zatim postaje hladno. I tako naizmjence. Zar je patetika prava riječ? Za ljude koje ne cijenim dovoljno, za disbalans vrijednosti koje uzimaš zdravo za gotovo samo jer ti se čine u redu. Nismo li više no jednom bili u krivu po pitanju prosudbe? Ne osuđujem, svejedno, cinizam je jači od onoga što jesam.
But now it seems to me that all is lost and
nothing gained
Sometimes things ain't what they seem
No brave new world, no brave new world...
Jesi li lažljivac zato što ne znaš kako će završiti rečenica koju započinješ? Nekoherentno blebetanje na autopilotu. Da li je to razgovor? Komunikacija definitivno nije. Razbijam situaciju u segmente. U sekundama koje nepovratno teku, imam osjećaj da teku malo sporije. Pokušaj hlađenja uzavrelog analitičkog razmišljanja. Mogućnost opservacije, ma koliko limitirana, može biti nevjerojatno kontraproduktivna. Načini, na koje stvari ne izvode, bez logičnog objašnjenja. Iz relativno gledanog reda svaka sekunda ga gura korak dalje apsolutnom kaosu. Ostavi sve kako je, ne diraj ništa. Zatvori oči. Samo sekundama kasnije, sve je toliko nepovratno različito. To je upravo ono što radim. Ne poduzimam ništa, i svakoga dana me sve više strah što ću naći kada ponovo otvorim oči.
Sweet clover..
Način na koji razmišljaš te definira više od tvojeg otiska prsta, ali ne garantira identitet. Ono si što ti jesi, negdje između otkucaja srca. Mišljenje je podložno promjenama, stavove je moguće narušiti. Zavaravanje samog sebe te natjera da porekneš ono što želiš priznati. Nije li to upravo smiješno? Notorni apsurd. Čovjek je otužno biće koje nitko ne poznaje savršeno, a ponajmanje poznaje samoga sebe. Nije li tako tipično ljudski kada niti sam nisi na svojoj strani?
A ti? Na čijoj strani si ti?
Pogledaj ih. Poput mrava su. Maleni i predvidivi. Razlika između čovjeka i psa je samo u tome što čovjek izmišlja razloge za stvari koje bi ionako učinio. Možda ti se čini da kršiš pravila boga i čovjeka, ali nije tvoja krivica kad si ne možeš pomoći. Ljudi, ljudi će osuđivati. Mrzim ih, jer vidim sebe u njima.
I can’t despise them
Inside them
Inside them I am
Nikad ne biraš, kao što niti ja nisam odabrao. Oni ne biraju, oni su odabrani. Na meni nedokučiv način kao da nešto upravlja našim odlukama, mijenja naš default. Nisam siguran da li je ovo samo pokušaj da sam sebi opravdaM stvari koje ne mogu kontrolirati. Mrzim to, zato što ne razumijem.
I can't despise you
Inside you
I am inside you
27.04.2011. | 22:26 | 4 K | P | # | ^
Innuendo
Sviralo je na radiju, savršena pjesma.
12.04.2011. | 16:58 | 1 K | P | # | ^
Inner Universe: A Long Walk
Part 1: Path that leads to "somewhere"
Zatvaram oči. Odlazim na dalek put. Ovaj puta neću trošiti cipele, trošiti ću riječi. Dosta mi je puteva koji ne vode nikamo. Odlazim na put svojim mislima, i to na mjesta gdje još možda nisam niti bio. Unutarnji svemir je mjesto gdje su sjećanja i nada isto. Često, gotovo uvijek u životu polazimo od sjećanja. Ona nam govore tko smo, omogućavaju da anticipiramo bezbroj situacija. Međutim što je sa onim iskustvima koje smo imali, a ne pomažu nam da predvidimo ostatak? Nije nimalo lako zadirati u samu tkaninu vlastite svijesti, upravo ondje gdje se stvaraju one slike na koje misliš dok ne utoneš u san. Sve one obale, planine, pustinje i livade. One nikad nisu postojale, a tako su bitne. Mentalni jazz. Svaka od melodija koju sam izmislio i zauvijek zaboravio, nepovratno izgubio. Poput života u hodniku ogledala, čak i dok gledaš naprijed, vidiš ono što je iza tebe. Jedina razlika između realnosti i fikcije je istina, neukaljana, čista. Zaista je um svemir za sebe, još jedno prostranstvo bez poznatih granica, ali samo ako si ga u stanju tako shvatiti. Često se izgubim tu negdje, često se niti ne želim pronaći. Osjetiš li i ti navalu one neobične pojave samo kada pomisliš na pravo lice? Pokušavam to integrirati u podsvjest, uz svaku pjesmu, miris, onu nijansu neba i tek savršenu temperaturu. Nailazim na konflikt. Kontradikcija, neravnoteža inače savršenog ekvilibrija. Što je sad? Tama zatrovana svjetlošću poput noćnog neba na kojem se više ne naziru zvijezde zbog sjaja gradske rasvjete. Valjda za razliku od ostatka svijeta ja volim mrak. Maleni, najmanji tračak svjetla daje put. Možda imamo previše sunca, previše savršenih dana, previše drugih prilika da bi mogli cijeniti nešto, preuzeti rizik, napraviti korak dalje. No i to je samo teorija, i kao takva podložna je promjenama. Analiziranje je ono što radimo, a sve što bacimo u koš ionako završi negdje ovdje. Led može biti jako tanak, a ti se uvijek nađeš na njemu.
Part 2: Retrace your steps
Poznate slike. Sve koje gledamo toliko da nam ostanu urezane u sjećanje. Konture, obrisi. Sjećam se dana kada sam mogao gledati u prazno i samo razmišljati o tim slikama. Danas je sve drukčije, svaki novi korak je korak u nepoznato. Nađeš se u situaciji kada više korak naprijed više nema smisla. Na svijetu nema ništa što bih radije napravio, ali moram stati. Moram se vratiti istim stopama i pronaći novi put. Nekim ljudima možda nećeš to moći objasniti riječima, ali led je katkad varljivo tanak, a uspon i prečesto nesavladivo okomit.
Part 3: When it feels right
Možda su najdublja mjesta našeg uma nama nedokučiva. Možda su poput pravog svemira, toliko udaljena da ih jednostavno ne možemo vidjeti. Barem ne dok jednom ne dođemo do njih. A put je nemjerljivo dug. Možda bi trebalo i nekoliko života da stignemo do naših realnih granica, no očito smo se mi zadovoljili i sa ovim našim ograničenjima koja si sami postavljamo svaki dan. Da li je ta težnja za ekspanzijom naših mogućnosti uvijek opravdana? Moramo li uvijek dalje? Što je s onim mjestima u vremenu kada je sve u redu i nema smisla kvariti? Vjerojatno sam pošao u šetnju koja je dulja no što sam to mogao očekivati. Možda se noge i neće tako skoro umoriti, no oči se sve teže opiru gravitaciji. Ali i zatvorenih očiju možeš vidjeti ako želiš gledati. Možda upravo iza naših misli stoje odgovori. Još toliko riječi treba povezati u nove cijeline, ne sumnjam da se to neće dogoditi. Um je zaista šteta tratiti.
28.03.2011. | 23:19 | 3 K | P | # | ^
I was lookin' back to se if...
Terreous Infectious and Dangerous
You can free the world you can free my mind
Just as long as my baby's safe from harm tonight
I was lookin' back to see if you were lookin' back at me
25.03.2011. | 12:30 | 2 K | P | # | ^
After the fire
Moram prestati piti. Ne. Definitivno ne. Vjerojatno ne poznaješ sebe dovoljno dok se ne napiješ.
Sve izađe na vidjelo. Istovremeno si dijametralno različita osoba, ali si i egzaktna kopija onoga što te sačinjava. Svijet oko tebe manifestira sve svoje karakteristike, sve je pretjerana verzija one neke stvarnosti u kojoj živimo, ili barem pokušavamo. Pijanstvo uvijek može biti lekcija, uvijek.
Mamurluk. Na stranu sa biokemijskom neravnotežom u organizmu, mamurluk je stanje uma. Mutna sjećanja na događaje koji su možda bili samo snovi. Bljutav okus u ustima ispran bezukusnom vodom. Mamurluk je posljednja faza, svojevrsni epilog koji te spremi za novi početak. Nikad nije lako, ali noć je najcrnja samo trenutak prije početka svitanja.
Bol eksponencijalno raste, gotovo da je mogu vidjeti kako prožima, i penje se, penje se. Odjednom dolazi do točke kada više ne ide više, samo stoji tu. Više nemam zraka. Neopisivo jako, nemjerljivo intenzivno. Odjednom popušta.
I can breathe again.
Stvaram averziju svim ovim pravilima, mišljenje je sredstvo izražavanja, a ne diktiranja tempa drugima. Onda odjednom oni nameću limitirane stavove, sputavaju nas da uopće dišemo. Problem je, što me zapravo nije briga. Svaki san rođen u mojoj podsvjesti određuje kakav ću se probuditi. Stereotipi lažu, đubre i mr. šarmantni su često ista osoba. Problem je što nitko nije u stanju vidjeti razliku, a razlika je možda samo u jednoj riječi. To može biti tanak led, ali znam...
Riječi su moj instrument.
Mnogo toga napišem, i možda izgleda kao da ne kažem ništa. Na rubu značenja i poimanja izraza stoji nada da netko to shvaća na pravi način. Katkad ni meni nije ništa jasno, možda zbog slike mene koju ljudi vide u meni. Zbog iluzornih pojmova kao što su relativno i apsolutno. Jer apsolutno je uvijek relativno, a relativno je samo po sebi apsolutno. Ponavljam, možda izgleda kao da ne kažem ništa. Na neobičan način određujeMo izglede, i stvarno nisam siguran da si dvoje ljudi nema što reći, bilo što, u bilo kojem danom vremenu na bilo kojem mjestu. Ne možeš biti stranac bez pozdrava, od malena te uče da to nije pristojno. Tko si ti da sumnjaš u to?
Perfect strangers? Well, nobody's perfect.
Motivi, prioriteti, pa čak i odluke. Često se nameću sami od sebe, u situacijama koje ne možemo birati, u svijetu na koji ne možemo utjecati. Motiv i prioritet mogu biti ista stvar, no odluka možda isključuje te opcije, a mi stojimo, distancirani sami od sebe, leđima okrenuti vlastitim težnjama. Zar je to mjesto kamo idemo? Što misliš? Opetovano odustajanje zbog klanjanja oprečnim mišljenjima. Vjeruj, samo ti si u pravu. Pitanje je možeš li slijediti svoj instinkt? Pitanje je moraš li uopće odgovoriti ako je pitanje suviše teško? Nisam siguran da je odgovor uopće potreban, neovisno o manjku retorike. Ali odgovor... uvijek mi je na umu.
Moram prestati razmišljati.
Svaki dan razgovaram s nikim. Sjedim i zurim kroz prozor u ništa. Više ne znam jesam li uopće budan. Sjeti se onoga što sam rekao maloprije, stvari su najgore samo trenutak prije no što sve krene na bolje.
17.03.2011. | 22:26 | 8 K | P | # | ^
Which way is up?
Why are you so far away?
Negdje duboko u meandriranjima mojih misli stoji slika. Ondje su oči koje gledaju. Tamo snovi odlaze nakon što završe. U singularnosti, gdje vrijeme ne postoji, u nemjerljivoj praznini gdje ništa ne ostaje, na mjestu koje ima toliku privlačnost da ni svjetlost ne može pobjeći od njega. Ja ću pogledati i više nikad neću biti isti. U iskrivljenoj stvarnosti koju ću modelirati kao u lucidnome snu. Šaputat ću glasno poput vriska iz noćnih mora u kojima ne možeš pričati. Nedostaješ, kao što pustinjama nedostaje kiša. Sama slika, ideal. Ono što tako daleko nadmašuje ovo malo što jesam. Znam da ću i večeras u snovima vidjeti tvoj lik, i utopiti ga duboko u sebi. Obećajem sebi, tamo će biti sve beskrajno jasno. Nimalo poput sna, baš poput raja. U svijetu gdje ljudi ne okreću leđa, zato što ondje nema ljudi.
Why won't you ever know?
Ironiju ovaj put ne ostavljam za kraj. Niti svijet nije dovoljan da pobjegneš od svijeta. Iza fasade, ispod površine, znakovito, point-of-no-return sve je bliže. Katkad naglo zaroniš u duboku vodu i više ne znaš u kojem smjeru je gore. Obuzima te unutarnja borba gdje instinkti nagrizaju racionalnost i svi slojevi ironije, samoprozvanog karaktera, cinizma i lažnog karaktera jednostavno potonu još dublje. Polako, postupno, sa osmjehom na licu. Utapaš se samo Ti. Osoba koja jesi, bez pompoznih aspiracija, bez plitkih stajališta. U tamnoplavim dubinama bez dna gdje osjećaj ima teksturu, gdje svaki okus ima oblik koji možeš nacrtati, na mjestu gdje svaka tajna i pitanje imaju smisao i odgovor. Duboko udahni prije no što posljdenji puta zaroniš, dalek je put onamo kamo mi idemo.
You
Puls je tako usporen, srce je gotovo zaspalo u magli katatonije. U ovom jezeru života on se ne rađa, već se sumira, evaluira i osuđuje. Samo nekoliko metara dalje, praktički smo beskonačno daleko od sunca. Uviđaš li koliko je ovo slično svijetu iz kojeg dolaziš. Sputani poput osmjeha, limitirani da se razvijaMo unutar granica koje bivaju sve jasnijima. Gdje je tu agresija kojom recikliramo naš duševni mir? Gdje su one ulice na kojima smo tražili mjesto koje zapravo ne postoji? Gdje je tu mjesto za novac? Unatoč tisućama šarenih kaputa koje svakodnevno oblačimo, svi smo mi goli.
Dugo nisam bio u ovakvoj konfuziji gdje kontradikcije zapravo čine cjeline, slažu niz koji još nisam uspio dekodirati, što me čeka?
Soft and only
U carstvu sumornog plavetnila, još uvijek se sjećam onog pogleda s vrha texta. Nevjerojatno koliko je to sve i ništa. Bogat za sjećanje, osiromašen za iskustvo. Nikad mi neće ostati jasno. Koliko blizu je previše blizu? Koliko blizu je previše daleko? Ne znaš dok ne napraviš tih pola koraka. Odjednom, stvari pođu po zlu, izgledi se poravnaju, jednostavno odeš previše duboko da bi se sjećao. Poglavlje završi, i onda se sjećaš čitav život, bez obzira na količinu alkohola koju uzmeš naknadno...
You
Pod vodom više nema prašine pod nogama, nema vjetra u kosi. Nema sjećanja na dane u kojima kao da nikad nisi niti bio živ. Možda nisam dovoljno otvoren da si dozvolim ovo. Ja nisam osoba koja će se utopiti. Borim se zaboraviti da je sve ovo metafora, a ja nisam osoba koja si može izbiti sliku iz glave. Bez veze, ionako je virtualna poput svake moje riječi, nepročitana i nedvojbeno dvosmislena. Zamisli koliko vremena treba da sagradiš nešto bez temelja. Koliko još vremena prođe dok gledaš kako sve to kolabira. Stojim na samome početku i uviđam da nema smisla. Po tko zna koji put. Sve je manje upitnika, a pitanja nisu dobila odgovor.
Lost and lonely
Zapravo se pokušavam odmaknuti samo malo da sagledam situaciju, ali ne mogu vidjeti ono što traži pogled sa početka texta. Nalazim nemogućim usporiti sekvence u mojoj glavi u brzinu gdje bi moje ljudske rukle mogle prevesti taj sentiment u linearne rečenice. Tražim istinu ovako duboko, a ona je najvjerojatnije ...na površini.
Strange as angels
Dancing in the deepest oceans
Twisting in the water
You're just like a dream
28.02.2011. | 23:59 | 13 K | P | # | ^
Theme for You
The sun goes down
The night rolls in
You can feel it starting, all over again.
The moon comes up...and the music calls
You're gettin' tired of starin' at the same four walls.
Navodno. Kako fascinantna riječ. Navodno katkad ima i smisla. U ovom društvu koje je praktički letargija ljudskog uma nije poanta ne biti debil, već prikazati onoga do sebe kao većeg debila. Ne, ovo nije jedan od onih postova gdje su svi krivi pa treba žaliti nad sudbinom čovječanstva. Ne. Ovo je jedan od onih postova koji se nekako rijetko nalaze na mom blogu u zadnje vrijeme. Pišem zato što mi se piše, bez neke obaveze, više zbog potrebe za izražavanjem.
You're outta your room...and down on the street
Korak za korakom, stare ulice. Riječ za riječju, nova noć. Kao da kraj mene prolaze svi likovi koji iz nekog razloga još uvijek u mom umu. Uporno pokušavam upamtiti pokoju dobru rečenicu koja se rađa iz misli koje nadiru. U ovom društvu previše smo opterećeni nekim konformizmom, ne mogu se oteti dojmu da nismo ništa nego ljudske igračke u igri nepisanih pravila. Zar bih trebao skrenuti s uma i zanemariti sve samo kako bih izbjegao mišljenja ljudi koji iskreno i ne razmišljaju previše. Što je potrebno? Natjerati se da ponovno sve prespavaš? Iz kojeg razloga ljudi tako fragilnih umova postavljaju pravila zapisana u kamenu? Nisam siguran da sam voljan slijediti ih.
Koliko dugo namjeravaš slijediti nešto pogrešno?
Ovdje je... večeras u zraku...
Blesava emocija, rabljena roba. Vidim to u vlastitim očima dok gledam retrovizor. Gradska rasvjeta pod izlomljenim kutem prolazi kroz staklo i u pravilnim intervalima kao da me prožima. Nisam siguran zašto je to ovako. Koliko smo zapravo izbirljivi? Na stranu sa sudbinama i ostalim nebulozama koje čuješ od idiota sa viskom i špilom karata. Mi ne tražiMo vječno, već smo u stanju zadovoljiti se sa prvim što naiđe. Ali ako je zaista tako, što onda ja radim? Gdje su još sve one gluposti o tome kada se suprotnosti privlače? Ne postoje pravila, generaliziranje ne vodi nikamo. Ipak, neki ljudi se jednostavno moraju sresti, prije ili kasnije. Mislim da je više pitanje matematičke vjerojatnosti nego astrološke pameti. Svi se mi negdje sretnemo, negdje u ovoj rulji ...
Nobody knows where you're goin'
Nobody cares where you've been.
Koliko odgovora pružaju ove ulice? Koliko opcija nudi ovaj mali grad? Možda je sve to negdje u meni, samo moram postaviti prava pitanja, napraviti prave postupke. Ujutro se probudiš, niti ne znaš, možda je to tvoj zadnji dan u životu, možda je to dan koji će ti odlučiti ostatak života. Moje ruke će sasvim sigurno pokušati otvoriti još mnogo zaključanih vrata prije no što nađu ona otključana. Vjerojatno ću se morati okrenuti bez gledanja u retrovizor. Vjerojatno ću se još koji put porezati na staklo neke razbijene čaše prije nego shvatim. Vjerojatno ću već uskoro ponovno hodati ovom ulicom u staroj potrazi za nekim novim odgovorima.
Cause you belong to the city
You belong to the night
Livin' in a river of darkness
Beneath the neon light.
You were born in the city
Concrete under your feet
It's in your moves
it's in your blood
You're a man of the street.
U blesavoj igri praktički nemoguće je pobjediti, ali ulozi su sramotno niski. Prvi puta u životu ne želim otići na prvi znak nevolje. Ne da mi je stalo, već zato što je zabavno igrati. Sve dok ljudi ne uvide da su pravila ovdje samo da nas sputaju, sve dok ne shvatiš da poznaješ osobu tek kada te porazi.
Koraci se gube u daljini uz melodiju saksofona koji svira temu, temu za tebe...
18.02.2011. | 22:26 | 11 K | P | # | ^
Sjećanje na...
Ljeto 2005. Još jedan odlazak na more sa starcima. Klinac sa slušalicama u ušima neprekidno premotava jednu te istu stvar i pokušava zapamtiti ime izvođača. Pjesma je svakim slušanjem sve bolja, svaki puta dođe nova nijansa, novi ton koji kao da prije nije niti postojao. Sve je tako divno, isprekidanu liniju ceste prati ritam. Riječi mame osmjeh, a gitara tako ispunjava zvuk, konverzacija tonova, i onih neobičnih zvukova koje stvara distorzija. Uživancija!
Ljeto 2006. Što je ovo? Neki novi stari CD u rukama. Poznato ime, ali zvuk je neusporediv. Jednako dobar, ali svejedno teško usporediv. Melodija jednostavno proganja, riječi ne mogu biti istinite. Priča šalje jasnu poruku, ali je mnogo dublja. Tuđa biografija ispričana na tako osobit način.
Kraj dočeka nove 2007.Umor, neviđena potreba za WC-om i posve neplanirano paljenje televizora. Poznat glas, poznat zvuk gitare, dobri stari lickovi. Nevjerojatno, koncert na TV-u 01.01. u 8 ujutro. Te noći u Dublinu prijatelji su odavali počast jednome od njih koji više nije tu. To nije teško cijeniti.
Jesen 2008. Recenzija starog albuma. Riječi hvale, tople preporuke. Čovjek je gitaristov gitarist (da se tako izrazim) ali i čovjek koji vidi dalje od sebe, dalje i od glazbe. Briga za ovaj svijet, ljude i njihovu budućnost. Znao je o čemu govori.
Proljeće 2009. San prije druge smjene. Glazba u pozadini i sjećanja na osobe koje nikad niti nisu bile tu. Poput spomenika mjestima na kojima si uvijek sam.
1.2.2011. Napokon su spašene pjesme sa pokvarenog hard-diska. Preslušavanje omiljenih albuma, i ponovni povratak onom neponovljivom Victims of The Future
6.2.2011. Punih pet godina postojanja ovog bloga i jedna vijest. Više ga nema, čuđenje, iznenađenost gubitkom. Otišao je čovjek uz kojega sam pjevao, uz čije sam riječi volio, uz čije pjesme sam se sjećao. Čovjek koji je na meni ostavio neizbrisiv trag. Čovjek čija je priča jednostavno završila prerano.
R.I.P. Gary Moore (4.4.1952. - 6.2.2011)
Zauvijek ćeš ostati u našim srcima, i tvoja glazba će zauvijek ispunjavati naše duše. Počivao u miru...
06.02.2011. | 20:38 | 1 K | P | # | ^
Inner Universe: Return to Yourself
Upoznati nekoga je proces koji nikad ne završava. Jednako dugotrajan put je i onaj kada upoznaješ samoga sebe. Katkad moraš hodati bridom razbijenoga stakla da dođeš na mjesto gdje si svoj. U rijetkim trenutcima stvarno vidiš tko si. Smisao postupaka, lice i naličje osjećaja, načini postizanja realnih ciljeva. Puteve su oduvijek stvarali sitni koraci. Ne mogu skakati u nepoznato jer neću imati put kojim se mogu vratiti natrag. Želim otići tamo gdje nitko nikad nije bio, ali sigurnost doma je vrijednost koju ne smijem izgubiti. Ovo nije početak kraja, ovo je povratak na default mene kao ljudskog bića.
Don't be afraid to be weak
Don't be too proud to be strong
Just look into your heart my friend
That will be the return to yourself
The return to innocence
Na tako mnogo pitanja nitko mi ne može odgovoriti. Zašto? Koliko je ova naša okolina realna? Ovaj svijet, hladni zidovi, tople ruke ...sve to može biti samo san, iluzija, simulacija...
Božji modul. Dio mozga za koji znanstvenici pretpostavljaju da je zaslužan za stvaranje čovjekove potrebe za nečim svemogućim, zar je Bog samo rezultat biološke samoobrane od nečega što ljudski um ne može procesuirati? Možda je to odgovor. Vjernik će samo odmahnuti glavom, reći da su to samo pretpostavke kojima se znanstvenici hvataju za slamke. Nevjernika vjerojatno ionako neće biti briga, osim što će u sebi govoriti: "Rekao sam vam!".
Ali mi smo malena bića, na epskom putovanju. Ne pojedinačno, već globalno. Imamo priliku doznati gdje je naš maksimum. Biti će potrebne brojne karike u lancu, izvjestan period u vremenu, možda još i milijun generacija, ali zadnji čovjek na ovom planetu će znati koji je bio naš vrhunac. Sada, svatko od nas zna gdje je naš minimum, naše dno. Dotičemo ga iz dana u dan.
Jednom sam gledao neku popularno-znanstvenu emisiju u kojoj su pomoću elektroda dokazivali da biljke imaju emocije te da osjećaju bol, baš kao valjda većina živih bića. Što osjeća cvijet koji vene? Da li je mrtav list ništa nego truplo koje će se pretvoriti u prah, jer iz praha je i nastalo. Da, smrt je možda samo faza, možda čak i manji šok od rođenja. Ali rođenje je sinonim za priliku, treba li na smrt gledati jednako da ne kažem oportunistički? Zašto svi veliki vjernici odmah ne skoče sa obližnjeg mosta/zgrade/vidikovca kada su sigurni u raj? Oprosti, možda jednostavno nisi dovoljno velik vjernik. Naravno da u smrti nije spas! Samo si ljudi to nisu u stanju priznati, zato što ništa ne znamo. Problem? I te kako!!!
Baš je to razlog da pustimo stvari da idu prirodnim tokom, poput rijeke. Da uvenemo poput cvijeta.
Take me back to the rivers of belief
Take me back to the rivers of belief
my friend
Dragi prijatelju, moj suputniče na ovome putu pronalaska. Vrati u mene vjeru koju sam nekoć tako žarko nosio u sebi. Zar rođenje logike predstavlja smrt spiritualnoga? Tako je divno kada ne analiziraš ništa. Divno je vjerovati. Tako je dobro kada ne postavljaš nepotrebna pitanja. Tako je dobro voljeti. Jer ljubav je baš ondje gdje logika prestaje. Tamo negdje, daleko iza te granice, čeka ljudska duša.
I look inside my heart
I look inside my soul
I promise you
I will return
Stojim u koritu mrtve rijeke. Ono što je nekoć bilo dno, danas podsjeća na neki drevni put kojim su nekoć hodali ljudi koji su znali kamo idu. Zapravo, nisu znali, nisu mogli znati, no ostavili su sumnju iza sebe. Ali nekoć je i ovo bila rijeka, davala je život. Rijeka, kao ekosustav je svijet za sebe. Kada rijeka umre, čitav jedan svijet nestane. Ostane samo ožiljak, trag kojim su nekoć prolazile naizgled beskrajne bujice vode. Ali više nema vode da ispere ovo blato u kojem stojim. Povraća mi se, jer znam. Ja sam kriv.
Prends moi
Je suis a toi
Mea culpa
Uzmi me jer teško da mogu sam. Nema uvjeta, prave stvari ne trebaju kompromise. Ipak, ne igraj igre samnom, unatoč bizarnim pravilima, moj život ne smije biti igra. Sve traje tako kratko, čak i putovanje preko najvećih mora i prostranstava negdje završi.
U osvrtu na povratak ljudskosti moram priznati da sam odlutao neočekivano daleko.
Pada noć, skriva naše puteve i raskrižja, odgađa odluke i ishode barem još do sutra. Duše noći kao da proviruju iza svakog grma, iza svake krošnje drveta. U daljini vidim kako se pale svjetla, pokazuju put kući za sve one koji danas lutaju. Među njima se osjećam privilegirano jer znam što tražim, ali i osjećam se prokleto jer ne znam gdje to mogu naći.
Prostranstvima ovog neba razlila se paleta boja u odsjaju zalazećeg sunca, beskrajna sferičnost, koju mi iluzorno pokušavamo svesti na brojeve, u biti je nama nepojmljiva. Moja životna rijeka je prepuna mrtvih rukavaca i račvanja, moj put je prepun slijepih ulica i raskrižja, ali postoji jedan siguran put, jedna mirna luka. Dom.
Osjećaj poput sna, ljubav prema onome što te čini čovjekom, smijeh. Povratak domu je povratak onome što te formiralo u ono što si sada. Povratak onome što jesi.
31.01.2011. | 22:26 | 4 K | P | # | ^
Welcome to Inner Universe
I am Calling now, Spirits rise and falling
Calling, in the depth of longing
To stay myself longer...
Stand alone... Where was life when it had a meaning...
Stand alone... Nothing's real anymore and...
Stand alone... Where was life when it had a meaning...
Stand alone... Nothing's real anymore and...
Endless run...
13.01.2011. | 23:51 | 3 K | P | # | ^
Electronic Sleep
Poput šamara počinje novi dan. Vibriranje mobitela na stolu rezonira sa bukom u mojoj glavi. Tako nepristojno me uvodi u stvarnost, u ovaj elektronski san.
Kao mravi hodaju svojim ulicama, sa nabijenim kapuljačama i slušalicama u ušima. Sunčanim naočalama i šalovima, skrivaju lice. Isključuju sebe iz ovog svijeta i prebacuju se u stanje izazvano električnom strujom. Od kemijske reakcije koja stvara elektricitet u njihovim baterijama, preko elektronskog signala koji putuje do njihovih slušalica, oni upijaju električne, umjetne zvukove i implementiraju ih u stvarni svijet. Na način koji nitko drugi ne shvaća, oni augmentiraju svoju stvarnost. I ja sam jedan od njih, i ja volim tu legalnu drogu. Ona me čini boljom osobom, svatko je može stvarati i može postati njegovim potpisom. Ali ona se katkad tako besramno replicira, kopira, prodaje i krade. Na kraju zaboravljam sve to. Samo jedna je činjenica. Apsolutno ništa ne može nadomjestiti savršenu notu, pravi riff, kreativan beat, melodiju iz sna ili sinkopiran ritam.
Bježim od tebe. Skrivam se iza slike tako pomno naslikane, savršeno komponirane, producirane i slojevite. Bježim na mjesto koje je u meni oduvijek postojalo, davno prije pjesme, davno prije ovog dana, davno prije tebe. Čekao sam, okolnosti su se mijenjale, prošlo je bezbroj savršenih trenutaka, a znaš da je i jedan propušten previše. Ne. Uopće nema smisla zamarati se manjkom zgodnih koincidencija. Postoje pokazatelji koji indiciraju da stvari ne mogu uvijek funkcionirati. Ne možeš imati dan bez noći, možeš li sanjati dok ne spavaš?
Trebam te da vjeruješ u nešto. Vjerovati nikad nije lako. Ovaj svijet me katkad tako jako udari, imam osjećaj da me raznese. Katkad mi treba vrijeme da pokupim sve dijelove i vratim ih na svoje mjesto. Tada se moraš zatvoriti, jer ulica nije najterapeutskije mjesto na svijetu. Um je tako delikatna stvar, a katkad čovjek nema vremena niti da mu se koža regenerira. Zaista mi je teško praviti razliku između onoga što treba reći sada i onoga što treba ostaviti za kasnije. Strah me da nije pravo vrijeme, ali me strah da mi vrijeme ne ukrade zaboravom ono što sam htio reći.
Likovi postaju sjene, dok se njihovi obrazi gube u magli, poput duhova minulog vremena. Želim ih pozvati da se vrate, ali sve riječi su potrošene. Moji odgovori su daleko od prošlosti, gotovo da nemam razloga sjećati se. Čitam riječi koje su pisali ljudi pametniji i posebniji od mene. Kako samo fantastično korespondiraju sa glazbom. Nema smisla razdvajati riječi i zvuk kada čine tako divnu cjelinu. Nemoj nikad razdvajati lik od duše, jer nećeš dobiti ono što želiš. Žalim što ne vidim ljude upravo onakvima kakvi jesu, osoba sam od predrasuda. Samim time niti ne očekujem bolji tretman od drugih, ali negdje jednostavno mora puknuti. Otisci nisu jedina stvar po kojima smo jedinstveni, to je ono što se tako rijetko manifestira na površini, a čini nas stvorenima za dobre stvari.
Do sada je i onih dvoje ljudi prestalo čitati ovaj text, ali ja nisam niti blizu kraja.
Ljudi su definirali međusobne razlike mnogobrojnim, pa čak i kontradiktornim riječima. Visina, kvocijent inteligencije, boja kože, sluh, težina... Radi se o tako površnim referencama. Ali ljudi katkad ispadnu i pametni pa kažu pravu riječ koja definira razliku među ljudima.
Duša, nikad dokazanih famoznih "21 gram" života.
21 gram žara
21 gram ljubavi
21 gram stvaranja
21 gram intelekta
21 gram moći
21 gram svega što ne stane u 15 biografija
Kažu da je teorija smiješna. Kažu da je nemoguće dokazati dušu...
Govorili su da je Zemlja ravna ploča, govorili su da nema ništa manje od atoma...
U tih fiktivnih "21 gram" stane ono što prodire iz mene, u tih "21 gram" je dio koji je oduvijek tu. Dio koji je čekao u snu. Sada je probuđen, elektronički san je postao nešto više.
Soundtrack za ovaj post.
Sretni blagdani i sve najbolje u novoj 2011. godini. Pozdrav i do čitanja!!!
31.12.2010. | 03:29 | 4 K | P | # | ^
Turn on the light
Ako ne vidiš neke stvari, to ne znači da one nisu tu.
14.12.2010. | 22:26 | 2 K | P | # | ^
In the middle of the night
Kratak predgovor:
Malo se bojim da neću uspjeti reći ono što želim. To mi se ne događa često.
Mislim da moje riječi nisu dovoljno jake, gotovo kao da ništa ne znače. Ipak, s količinom prostora koji imam one će morati biti dovoljne. Unaprijed se ispričavam čitatelju na ovom kaosu riječi.
Part I: Reasons Why?
Opet sam uspio prevariti samoga sebe. Bez kontrole. Naivno, poput djeteta. Zašto želimo biti među zvijezdama kada se ne mičemo iz ovoga blata?
Događa li se to meni da žalim za nekim jučer? Nemoguće, obećao sam si da mi se ovo više neće ponoviti. K vragu! Zašto se ne mogu programirati poput računala? K vragu! Zar je došlo do toga da na ovom svijetu strojevi žive bolji život od nas? Sramim se, kao da nemam pravo pitati. Što reći?
Znam kako je teško vidjeti pozitivne stvari u nekim ljudima. Zašto bih ja bio drukčiji ili ne daj Bože bolji? Neki ljudi to mogu. Ti možeš. Ali...
Kasno je, ako je ikad i bilo prilike. Ljudi imaju puteve, ne želim smetati, ali nikako ne želim biti ometan.
Oprosti, ja nadilazim ove stvari. Bilo je i vrijeme. Pitanje je samo želiš li ih nadići zajedno samnom?
Part II: Walk of Life
Lijepa si misao prije spavanja. Predivan si san. Ali danju na površinu uvijek ispliva stvaran život.
Na tom svijetu ljudi konstantno odlaze. Da, odlaze. Ne na onaj tako divan i poetičan način koji zvuči kao savršena podloga za rezanje žila neke zbunjene teenagerice. Ne, ljudi stvarno odlaze. Nikada ih više nećeš vidjeti. To je život o kojem ja pričam. To je život u kojem životi nestaju.
Vjera. Ne crkva! Vjera.
Onaj oslonac koji nam treba iz dana u dan. Bez obzira na ljude koji dolaze i odlaze. Razumiješ?
Zapravo, volio bih imati jedan smislen razgovor na tu temu, ali pod uvijetom da taj razgovor nije iniciran alkoholom. Ah, zato valjda i imam ovaj blog...
In the middle of the night
I go walking in my sleep
From the mountains of faith
To the river so deep
Stajao sam na tom malenom, tijesnom groblju, nisam osjećao stopala od hladnoće. I nije me moglo biti manje briga za to. Gotovo svi ljudi do kojih mi je stalo u ovom životu su plakali. Tuga je zarazna, ali ja sam više bio ljut. Ne postoji adekvatna smrt. Osoba koja me vidjela jedva 10 puta u životu mi je pružila neograničenu ljubav, bez pogovora, bez uvjeta. Kako to objasniti?
Osoba koja je othranila dvije kćeri i ima dvije unuke. Osoba koja je zračila sa optimizmom i pozitivnim osjećajima ne zaslužuje metastaze na plućima. Kako to objasniti?
Uopće nisam mogao plakati. Svatko ima svoj način probavljanja neke tuge, valjda.
I must be lookin' for something
Something sacred i lost
But the river is wide
And it's too hard to cross
U takvim trenutcima mi treba vjera. Jer očito ti nisi tu, iz ovog ili onog razloga. Nastaviti put na ovakav način mi je praktički nezamislivo. U trenutcima kada su koraci laki i u trenutcima je umor nezamisliv. Uvijek treba hodati.
We all end in the ocean
We all start in the streams
We're all carried along
By the river of dreams
R.I.P. -i pozdravi sve gore.
30.11.2010. | 23:59 | 5 K | P | # | ^
Insomnia blues
Part I: Insomnia
Deep in the bosom of the gentle night
Is when I search for the light
Pick up my pen and start to write
I strle, fight dark forces
In the clear moon light
Without fear... insomnia
Dani su potrošna roba. Čak i kada su podnošljivi, želim pobjeći od njih. Dalje od nepotrebnih informacija, dalje od svega što mi ne treba. No što kada ne možeš pobjeći, kada nemaš kamo? Mnogima nedostaje solucija. Zato je najbolje zaspati, zar ne? Neke stvari je ionako bolje prespavati.
Ali ja ne mogu spavati.
I can't get no sleep
Mijenjam krevet hladnim hodnikom. Bosim stopalima koračam po mrzlim pločicama.
Mijenjam meki jastuk mračnim stepeništem. Ostaje mi samo oprezan dodir i strepnja za svaki korak.
Mijenjam dan za noć. Sjedim u kuhinji, ugašeno je svjetlo. Gledam kroz prozor, ali ništa ne vidim. Ni traga mjesečini, samo slika šuma kiše kako odzvanja.
Kakvo je ovo ludilo? Zašto sam zarobljen u ovom naopakom svijetu?
Što može biti uzrok? Glad? Žeđ? Kako sam se doveo u ovo stanje naopake ravnoteže?
Zapravo, neke misli ne mogu izbiti iz glave. Poput kakve računice, pokušavam složiti neke stvari, naći veze. Teško je znati pravu istinu, jer ljudi šute. Možda ni ne znaju da ih netko sluša. Vjerojatno se boje da netko ne čuje njihove misli, jer tako je lijepo i ugodno kada sve držiš za sebe. Ima samo jedan problem. Kako možeš mirno spavati? Ja ne mogu.
I used to worry, thought I was goin' mad in a hurry
Gettin' stress, makin' excess mess in darkness
No electricity, something's all over me, greasy
Insomnia please release me
Vraćam se u krevet. Razmišljam kako mi je baka grijala mlijeko usred noći. Mlijeko i šećer, stari bakin recept, jednostavno mi se ne da probavati. Zabijam glavu u jastuk, toliko jako želim zaspati da jednostavno ne mogu. Pokušavam duboko disati, stavljam i vadim slušalice iz ušiju, okrećem jastuk...
Part II: White Noise
Televizor je ostao upaljen, prestalo je emitiranje programa. Bijeli šum je mrvio tišinu, ali nekako, napokon sam zaspao. Mirna noć definitivno nije termin kojim bih opisao ovu večer borbe na rubu. Snovi, tako nepoznat teren. Nepredviđene, bizarne i sulude situacije. Nikad nisam dva puta sanjao isti san. Samo je jedan lik isti kao i jučer? Kako je to moguće? Tko si ti da mi ulaziš u san? Što sam bliže to sam budniji...
One...take control of me?
You're messin' with the enemy
Said its 2..it's another trick
Messin with my mind, I wake up
...NE!
Part III: Awake
Budim se, razočaran. Bez odmora. Bez odgovora. Gledam na sat i doslovno ludim. Spoznaja da praktički i nisam spavao mi se čini tako nestvarno. Jutro se nikako ne približava. Odjednom, jedva čekam ono od čega bježim. Čekam novi dan. Stvarni svijet je tako hladan ...i smrdi.
Ne znam što da radim osim da ustanem i nastavim kao i do sada. Nastavim se pretvarati da ne znam kako stvari stoje s ove strane svijesti.
Soundtrack za ovaj post
17.11.2010. | 22:13 | 3 K | P | # | ^
You win some, lose some. It's all the same to me
Mad Max Tribute - Motorhead - Ace of Spades
Jednostavno je. Ne možeš izgubiti ono što nikad nisi imao. Sve je to ipak samo igra.
08.11.2010. | 23:49 | 6 K | P | # | ^
...and the sky is gray
I look at you and then I see your fire
Što presudi u trenutcima kada zaista trebaš donijeti odluku? Ozbiljno, što te u 78% slučajeva natjera da skreneš desno kada ne znaš kamo ideš?
When I think about the first time that I saw your face
I never felt this way
Ne znam zašto, ali kada nešto čekaš dovoljno dugo vremena lako je odustati. Kako je to opasno blizu istini. Vrijeme ide, učiš. Prilagođavaš se. Ponavljaš neke riječi poput mantre. Lažeš sam sebi i na kraju laž preraste u istinu. Sve zbog stvari koje po defaultu bi trebale biti tako vrijedne. Više i nisam siguran u to. U životu mora biti više od toga.
Započni rečenicu, ali dopusti da je ja nastavim. Poput igre, i život funkcionira po nekim pravilima. Čak i u kaosu postoje pravila. Ne možeš biti skeptik i vjernik, optimist i pesimist. Zaista ne znam odgovor na pitanje. To je mnogo gore od svakog odgovora. Što je ono uopće bilo pitanje?
Zašto ne? Na kraju krajeva, vrijeme će se ispostaviti kao najbolji pokazatelj. Dok se nešto ne promijeni. Zadnji sam među vojskom drugih koji rade stvari zato što misle da moraju. Želim biti siguran da stvarno želim to, a i kad radim nepromišljene gluposti, to nije zbog tuđeg idiotizma, već zbog vlastitog. Kako je samo divno gubiti živce na trivijalne sitnice koje tako malo vrijede, a tako mnogo koštaju. No to je daleko od toga da ne mogu staviti reakciju pod kontrolu. Svatko ima neko mirno mjesto duboko u sebi. Znam da ta vrata jednostavno moraju biti uvijek otvorena. Možda stvarno jednoga dana naučim kontrolirati svaku reakciju. Možda stvarno ima vode na Marsu.
And now I'm thinkin' that you feel the same
And I hope if there's anyway
I'll get down on my knees and pray
Vrijeme je da se pomirim sa time. Stvarno ne znam što radim. Možda čekam da se razmaknu sivi oblaci. Možda ću onda čekati nešto drugo. Uvijek ću naći razlog, samo zato što je i brod sa rupom na trupu siguran dok ne tone. Zaista, kako krenuti kada ti svaka prepreka izgleda tako nenadmašnom? Sutra ću se probuditi i zapitati se zašto. Možda ne treba žuriti, katkad je najbolja stvar koju možeš napraviti je da ne napraviš ništa. Bio sam izgubljen kada su bila dva moguća odgovora, odjednom se pojavio treći i ja stvarno ne znam što radim. Možda bih bio proračunati gad kada bih znao. Ovako je bolje ostati klasičan gad nastao u serijskoj proizvodnji.
You're like a burnin' flame
And I'll never be the same
Onda napišem post i shvatim. To na kraju i nije na meni. Direktno mogu utjecati na detalje, ali krupni plan je uvijek isti. Pitanje ima samo jedan točan odgovor koji se ne može mijenjati. Nisam oduševljen činjenicom da vodim takav rat sam sa sobom u situaciji kakvu drugi rješavaju bez briga o posljedicama. Ipak, to je ono što me čini osobom kakva jesam.
31.10.2010. | 23:13 | 6 K | P | # | ^
All the leaves are brown...
Neki mi se ljudi često obraćaju. Zanimljivo. Rijeka mišljenja nadire, ali ne osjećam miris nagrizajućeg entuzijazma. Gazim ovo smeđe lišće pod stopalima i kao da želim naći pravi rakurs. Jedno mjesto odakle mogu gledati na život iz pravoga kuta. Što je u biti pravo? Ja imam svoju istinu, ti imaš svoju. Neki paradoks nam dozvoljava da istovremeno budemo i u pravu i u krivu. Gledam kroz prozor, mogu razmišljati o bilo čemu. Politika, sport, automobili, filmovi, glazba... Čak je i tu sve relativno, ali meni onda na pamet padne riječ koju svatko pogrešno shvaća i bježi bez razmišljanja na sami spomen. Život. Aspekti. Razlozi, akcije i posljedice. Kakve su šanse da se ovo ponovno rekreira? Da pogledam kroz prozor, vidim oblake u takvim nevjerojatnim bojama i formacijama. Ljudi stvaju fantastičnu umjetnost, ali ništa nije dovoljno kompleksno, slojevito da nadmaši jedan običan oblak u mamurno nedjeljno poslijepodne. Ali nebo postane sivo, i oblaci nam unište raspoloženje, tako nas guše, a tako su daleko od nas. Praktički su nedostižni. Cinik će reći da sam ja previše glavom u tim istim oblacima. Znam, ja sam taj cinik. Ali baš me briga. Želim izazove ali bez izazova. Želim upaliti svjetlo, ali samo čekam da se ponovno vrati mrak. Želim stvari koje se ne mogu platiti ili vratiti. Sve bi ih mijenjao da ponovno vidim onaj oblak. Bez razmišljanja.
Prečesto zaboravljam. Izbjegavam generaliziranje, a upravo to radim. U labirintu pravila koje sam si postavio u svrhu izgradnje nekog karaktera prečesto se izgubim. Dajem si "jail free card". Ne griješim zato što mislim da je to ispravno, već zato što ne znam bolje. Dok ne naučim. Trenutno, možda malo lutam, ali nisam izgubljen. Ono "negdje" je kilometrima udaljeno, a ja kao da više ni ne tražim. Međutim, ne trošim vrijeme onako uzalud kao što se čini. Učim razmišljati. Učim sebe razmišljati. Misli. Aspekti. Razlozi, akcije i posljedice. Svaki aspekt ljudskog života ima svoj razlog, svrhu i posljedicu vlastite svrhe. Na nama je da tražimo. Ipak, užasno je teško probiti debele fasade karaktera koji to u biti nisu. Prezentiraju nešto nadrealno, ali samo zato jer i sami to smatraju nedostižnim. Treba biti bolji od toga.
Dogodi se da ne vidim zidove mog života. Ti zidovi ograničavaju lokaciju na kojoj se moj život odvija. Da me tisuću puta pitaš definiciju života. Tisuću puta ću ti reći nešto drugo. I svaki puta ću biti djelomično u pravu, ali i donekle u krivu. Možda je to zaista ravnoteža između ružnoga i lijepoga, svjetla i tame. Da ne postoji negativno nikada ne bismo znali što je pozitivno. Mislim da tako bljutavo-utopijski život nitko ne zaslužuje.
Hrskanje lišća pod nogama isprekida zvuk tišine. Gotovo je zaglušujuće. Ako ne čujem, ja ne mogu niti vidjeti. Ne čujem glazbu. Buka troši moje vrijeme uzalud. Toliko je koraka ispred mene. Toliko prepreka... Kako nadići ove barikade kada savršeni planovi padaju u ove lokve vode? Kamo se okrenuti kada sam okružen jednoličnim krajobrazom obojanim u nijanse sive boje. Njihovi glasovi, lica, ruke. Sve je sivo. Svi osim...
Kako se ja razlikujem od sivila? Praktički se ne ističem. Nisam drukčiji. Zaista, kada generaliziramo (znam, znam...) razlike između mene i drugih su minimalne. No samo malen dio njih će se usuditi pisati ovdje. Neki (oni pametni, tvrdim) uopće neće razmišljati kao ja. Neće niti pokušati vidjeti ono što volim zvati strune života. Materijal od kojega je sve napravljeno. Od oblaka na nebu do lišća pod cipelama. Od razgovora sa prijateljem do trenutaka samoće. Veći dio života vrijeme mi ne predstavlja ništa više od načina da se snalazim, razloga da kasnim i sl. Ali kada sjednem i razmislim. Vrijeme je tkivo života. Stari, ali bez kraja, i bez početka. Vrijeme guta i probavlja faze, briše sjećanja bez obzira na predznak. Tjera me da učim razmišljati i vući pouke iz prošlosti. Još toliko moram naučiti. Kontrolirati se, vjerovati u sebe, vjerovati drugima. Ne znam hoću li moći, možda i neću moći sam. Vrijeme je na mojoj strani. Ostaje mi za očekivati da ću sutra nadići ono što sam danas, iako nisam siguran da sam danas nadišao ono što sam bio jučer.
Želim to pokušati izraziti, a izraziti se na ispravan način ...je nešto najteže na svijetu.
Soundtrack za ovaj post
25.10.2010. | 22:42 | 2 K | P | # | ^
Controlled Explosion
This is so hard for me
To find the words to say
My thoughts are standing still
Moje misli stoje. Niti vjetrovi promjena ne miču slike. Niti kiša ne pere iskustva sa mojih dlanova. Ali hodati se mora. Ne preostaje mi previše. Stoga...
Hodam. Hodati bez cilja nikad nije bilo ovako divno.
Gonna take my time
I have all the time in the world
To make you mine
It is written in the stars above
Ali hodao sam i bos hladnim pločnikom podzemlja ljudskog karaktera. Tražio sam samo toplu šalicu razgovora. Ljudske riječi truju, ali ljudske riječi i liječe. Pričaj... volim kad pričaš. Nije li upravo fantastično kada te razumije netko osim osobe u ogledalu? Na tome treba ustrajati, i nikad prestati. Zar ne? Zato ne želim reći ono što mislim. Zato želim misliti ono što govorim.
Tear down these walls for me
Stop me from going under
You are the only one who knows
I'm holding back
Vrijeme je moćna stvar. Često kažemo da se ljudi ne mijenjaju. Ali ja stvarno želim sutra biti za nijansu bolji. Nitko ne može reći da će prekosutra biti osoba koja je bila jučer. Jednostavno ne može. No to nije nužno loša stvar. Čak naprotiv, kada poželiš drugu šansu, u neku ruku ona se nameće sama od sebe. Sve je ovo čak i pomalo smiješno, ma koliko se ozbiljno osjećao. Ovaj blog je uvijek bio kao refleksija onoga što jesam. I sada, kad rijetko pišem, kada ne znam što da kažem vidim odraz svoga karaktera. Jesam li malo odrastao? Vrijeme će reći. Upravo će vrijeme promijeniti situaciju, s vremenom ću spoznati smijer u kojem idem.
I'll be fine
I'll be waiting patiently
Till you see the signs
Ovaj dan ću vjerojatno zaboraviti, možda to i neće biti tako strašna stvar. Možda na njegovo mjesto dođe neki sretniji. Svako iskustvo ima neku cijenu, svaka priča svoju pouku. Ako ugledam zoru znam da ću imati još jedno jučer. Znam da ću imati novo iskustvo da budem bolja osoba sutra. Sa osmijehom ili bez.
Soundtrack za ovaj post.
11.10.2010. | 21:36 | 5 K | P | # | ^
Sorry, but this seat is taken.
Za početak, moram se ispričati svima vama koji katkad navratite ovamo. Previše sam se ulijenio, malo sam zapostavio blog. Ipak, ovaj blog nikad nije imao rok trajanja, tako da će proći još dugo vremena prije no što odustanem od njega. Stoga, ne preostaje mi ništa osim toga da već jednom počnem pisati.
"I wish that every being could be happy and peaceful like I am at that moment. I often cry because they aren't." - Jason Becker
Nisam siguran da mogu reći ono što mislim. Katkad upravo nemam osjećaj da nekamo zaista idem, ali neprestano susrećem ljude. U trenutku dok se pitaš i nekako nakon naizgled beznadnog samouvjeravanja ipak shvaćaš da ima nešto pozitivno u tebi, da, baš u tom trenutku apsolutno nitko ne misli na tebe. Garantiram!
Spotičem se u ovom hladnom stepeništu dok bježim od stvari o kojima u biti sanjam. Ne zato što ih ne trebam, ne zato što mogu bez njih, već zato što me na neki način truju, kvare. Ravnu površinu mojega mira kvare valovi gorčine. Moja voda ima odvratan okus, a sjećanja boju sepije. Neprekidno se hrvam, sa vlastitim stavovima, sa idiotizmom koji me okružuje, sa onime što je ispravno iako ja to ne želim raditi. To je život bez života, kojeg ispunjavaju gluposti koje su same sebi svrha. Glasovi napornih ljudi što sporo pričaju i naglašavaju svaku riječ koju izgovore mi neprekidno odzvanjaju u glavi. Navečer, prije no što zaspim, još se jednom moram posvađati i pomiriti s njima da lakše spavam. Sulude kontradikcije, pretencioznost tamo gdje joj nije mjesto. Oko mene je milijun bezličnih ljudi koji izmišljaju hirove samo kako bi se osjećali posebnije. Najgore je što se nekad tako dobro uklapam među njih.
Stotine stihova, slika, tema i bezbroj riječi je trebalo biti dio ovoga posta. Toliko toga kuha, a zapravo se ništa ne događa. Samo mi nedostaje energije. Poput kaljuže, gubim snagu samo da se malo pomaknem. Gdje si u svemu Ti? Tko si Ti uopće? Gotovo je zapanjujuće koliko stvari mogu biti komplicirane. Čak i kada se probudim sa ciljem, čak i kada stignem na njega, osjetim da mi tu nije mjesto. Kao da moram otići, ovo što mi je ponuđeno na dlanu nije malena stvar, zahvalan sam svima na svemu. Ali ovo nije za mene. No kamo otići? Da li je izolacija stvarno ono najbolje za mene? Analiziranje analiza, razmišljanje o mislima, samo pusta filozofija koja ništa ne mijenja. Nevjerojatne su misli koje mi ne bi nedostajale čak ni da ih se više nikada ne sjetim. Gubitak vremena, sati, tjedana koje nikad neću vratiti. Mora li izolacija biti nužno i samoća? Kako pobjeći od ljudi ali ne od ljudskosti? Kamo se okrenuti kada završiš u kutu?
Potraga se nastavlja. No kao da bježim od prvotnog plana. Ali ja tražim, gubim svoje vrijeme na ono što je možda i moja sudbina. Što je tvoj izgovor?
Trebam svjetlo u ovoj crnoj noći, trebam vjetar na ovoj mirnoj pučini. Želim vikati! Zar je moguće da si cijelo vrijeme to zapravo ti? Odjednom mi nekako sve malo jasnije. Za mene je to nešto sveto, neponovljivo i vrijedno poput kapi kiše u pustinji. Meni treba dom. Želim svoje temelje, svoje korijenje. Želim svoje grane i lišće, želim bezbroj godova i tvrdu koru. To je odgovor na pitanje o budućnosti. Ali ja sam skeptik, jer savršeni trenutci nikad ne dolaze, rizici se nikad ne isplate. Ljudi odu u zadnji čas, a ja zakasnim na posljednji vlak. Na kraju sasvim popizdim, jer kako je tek ljudima sa pravim problemima?
21.09.2010. | 23:08 | 2 K | P | # | ^
