Journey of a Winter Spirit - Part 2 - Mind mapping

Journey of a Winter Spirit - Part 2

First stop: past

Zime su slične, ali nikad identične. Uvijek je priča različita. Duh Zime nikada ne utječe isto na pojedinca, nekad ti upravo snijeg nudi svjež start. Onaj koji ovo pročita sasvim sigurno će to shvatiti. Istinu nije lako naći, pogotovo ako ne znaš gdje tražiti. Osobu je možda najbolje procijeniti dok je u fazi djetinjstva, tada se vidi ono bazično poimanje pozitivnoga i negativnoga. Vjerojatno imaš mnogo pitanja, ali odgovore na njih si znao, samo si ih zaboravio.

Little boy in love

Nije da brojim, ali prošlo je gotovo 13 godina otkad se malenom dječaku u glavi vrtila melodija koju je negdje čuo. Bio je posljednji sat tog zimskog petka, imali smo tjelesni odgoj. Glazba je s godinama nastavila svirati ali su se melodije mijenjale. Mijenjala su se lica koja sam gledao, mijenjalo se lice u mom ogledalu. Dobio sam neki glas u sebi koji mi je zabranio da govorim ono što mislim. Ali otkrio sam da je i svijet pun tih unutarnjih glasova. Staroga igrališta više nema, zamijenilo ga je novo, bolje. Ali kako očuvati sjećanja ako nemaš uspomene? Svakim novim buđenjem degradira se moje sjećanje na taj hladni petak. Da ne postoji ta melodija koju sam sasvim slučajno čuo možda nikad ne bih niti zapamtio taj beznačajan dan. No on je ipak bio malo poseban, valjda sam prvi puta u životu bio zaljubljen. Pao je prvi snijeg, bio sam mokar i promrzao do kože. Oglasilo se zvono, ali ja nisam htio ići kući. Pa tko može izdržati do ponedjeljka, mislio sam..

Childhood's melody

Danas, mnogo vremena kasnije saznao sam koja je to pjesma. Priznajem, čuo sam boljih i jačih pjesama, no većina njih nije imalo takav utjecaj na mene. Ova pjesma je možda čak i predramatična za osobu kao što sam ja. Ipak, ostala je dio mene na neki neobičan način. Vjerojatno sam prvi puta osjetio emocije kanalizirane glazbom. No mislim da nikad neću biti svjestan njene potpune snage.

Nikad zapravo nisam rekao „zbogom“. Nikome. Uvijek je to bilo ono obično „doviđenja“. Više sam volio no što sam rekao „volim te“. Ja sam takva osoba. To je previše definitivno za mene, pogotovo u ovim okolnostima gdje se nešto solidno kao činjenica pokaže prolaznim. Tko zna gdje se naši putevi još mogu sresti. Pitam se samo hoćemo li biti isti ljudi? Pitam se hoću li onda moći pročitati svako tvoje lice?

Time to say Goodbye

Sivi oblaci su okupirali nebo. Došao je onaj prvi snijeg. Nevina dječica su se igrala. Svaka lokva voda je bila njihova, šutali su blatnjavu loptu, nisu brinuli što će im majka reći kada se vrate kući. Još čujem njihove glasove. Nevjerojatno je kako dijete zna bolje živjeti od odrasle osobe. Nevjerojatno je što im se dogodi u međuvremenu. Zaista, što im se dogodi? Gdje se rasplinu te lađe u oblacima koji daruju snijeg? Nema ih više. Nema ih više.
Zar je moguće da ljudi to zaborave? Nije ni čudo što često zaborave da su ljudi. Oni nikada neće naći mir, čak niti u spokoju bijele zime.

Goin' through changes

Svako lice ima svoje naličje. I dok ne uviđam konkretne promjene vidim da nisam ista osoba koja je započela pisati ovaj blog. Bio je zgodan, plav, pristao momak... ma bio sam to ja, samo malo manje odrasla, ne toliko sarkastična verzija mene. Dlake s jezika su u međuvremenu nestale.
Hodam istim ulicama. Ovuda je nekoć prolazio dječak koji je mislio da ne pripada ovdje. Zapravo, nije znao gdje pripada. No koliko bio izgubljen, bio je svoj. Danas tim ulicama hodam ja. Shvatio sam da ovdje pripadam kao i bilo gdje drugdje. Dakle da li pripadam ovdje? -Ne zamaram se tim stvarima. Život je onakav kakvim ga oblikuješ, činjenica je da je taj isti život mene oblikovao. To je začaran krug.